Velebit, Zrmanja, Krupa i još puno puno toga

Država Hrvatska
Područje Zadarska županija
Zahtijevnost staze Srednje zahtjevna
atraktivnost |
Autor: Dario Rocco | Datum: 24. 09. 2015.

Dario Rocco ovoga je puta za svoj, ali i vaš gušt ponovno istražio atraktivne rute po nekim od najljepših i zanimljivijih dijelova Lijepe naše! 

Paklena Paklenica 

U ranim ljetnim mjesecima često navratim do Paklenice, pa je tako i ove godine. Lani sam ovdje vozio jednu jako lijepu stazu oko Tulovih greda, a ostalo je još toga za istražiti. Teren je ovdje u isto vrijeme i surov i lijep, pa vožnja ovim krajem uvijek pruža dozu avanturizma uz scenske prikaze planina i mora u isto vrijeme. Kako mi je prijatelj planirao odmor u Selinama, nije me trebao nagovarati da dođem i da zajedno napravimo par vožnji. Po dolasku otišao sam u turističku zajednicu da vidim ima li što novo po pitanju biciklizma. Tražio sam karte sa biciklističkim rutama. Nema ih, sve su razgrabljene. Dvije su opcije ili su ih premalo štampali ne očekujući toliki biciklistički interes ili je interes jako velik. U svakom slučaju, interesa ima i dok sam se tuda vozikao vidio sam stvarno dosta stranaca opremljenih za ozbiljniju vožnju. Nema veze za karte i onako u glavi imam svoju viziju kuda bi želio proći, ali prije toga treba učvrstiti gradivo.

Prvi dan - ponavljanje gradiva, ruta po Južnom Velebitu

Prvo smo odradili prošlogodišnju velebitsku turu (opisanu u Bikeru od 5 mjeseca prošle godine op.a.), koja nam se bila jako svidjela, pa smo ju odvozili u originalu prvih trideset kilometara, a onda umjesto skretanja prema Tulovim gredama i tehnički i fizički zahtjevnom terenu, odlučili smo nastaviti ravno makadamom. Nismo se razočarali. Makadam je, od točke skretanja prošlogodišnje ture pa do izlaza na asfalt, dugačak deset kilometara sa minornim promjenama visine, te je samim time i dosta brz. Lijepo je uglađen sa povremenim izmjenama zemlje, kamena i pijeska. Tu i tamo bilo je potrebno zaobići i koju lokvu. U konačnici, izlazi na asfaltnu cestu koja spaja Gračac i Obrovac pri vrhu samog prijevoja.

Za završetak vožnje, potrebno je još savladati oko sedamdesetak visinskih metara do vrha prijevoja, a onda slijedi asfaltni spust gotovo pa do kraja ture u dužini od petnaest kilometara. Za rekreativnije i manje iskusne vozače preporučio bi ovu varijantu koja je puno lakša od originalne, kako fizički tako i tehnički. Mana je jedino što na taj način nećete proći kraj impozantnih stjenovitih formacija. Nagib asfaltne ceste nije velik, pa je prosječna brzina na spustu oko 36 km/h sa povremenim bržim dionicama do 50 km/h. U svakom slučaju, odlična varijanta ako osjetite da ste umorni, pa želite skratiti rutu vremenski. No, ako ste jedan od onih iskusnijih ovisnika o adrenalinu, onda je originalna varijanta ipak za vas.

Drugi dan - Rujno i Marasovići

Danas je na jelovniku uspon na Rujno. Usprkos tome što ova tura nije duga po kilometrima, respektabilna je što se tiče uspona. Kreće se od razine mora, a uspinje se do visine od 900m n/v. Obzirom da smo imali smještaj u Selinama pokraj Starigrada, od tuda smo i krenuli: sa same plaže. Zapedalirali smo prema Maloj Paklenici i onda krenuli označenom poučnom stazom. To je kombinacija makadama i asfalta, a sama staza ima nekoliko promjena visine, ali ništa značajno. Zapravo je jako ugodna za voziti osim jednog kraćeg dijela rahlog makadama na kojem treba malo pripaziti. Staza nas vodi do ulaza u Veliku Paklenicu, a mi od tuda nastavljamo uskom asfaltnom cesticom prema početku brdske ceste koja vodi na Veliko Rujno. Na cesti je postavljena tabla koja upućuje na skretanje za Rujno. Od samog skretanja, cesta počinje ići bolno uzbrdo, ali to traje samo do kraja kuća. Od ove točke počinje interesantan i uzak asfaltni put širine jednog traka u duljini od 6km. U prvih 5km savladava se uspon od 600m n/v, što je zaista zahtjevno, pa će na toj brutalnoj dionici penjači doći na svoje. Cesta je pejzažna, ima i poneki vidikovac sa kojeg se vide otoci i more, ali vjerojatno će vam to sve skupa promaknuti radi težine uspona. Ne brinite, povratak je istim putem, pa ima vremena za uživanje na povratku. Kad se uzdignete na sedlo slijedi kratki spust i još kilometar lakšeg uspona do kraja asfalta. Tu počinje makadam u dužini od 7-8km gdje se savladava ostatak uspona do 900m n/v u lakšem ritmu.

Tokom uspona pratila nas je vrućina, ali ovdje na Rujnu puno je ugodnije. Vozimo se po visoravni zemljanim putem do crkvice. Ima nekoliko starih kuća od kojih neke pripadaju obitelji Marasović. Ovdje Milka i Petar Marasović imaju skroman ali ugodan oblik ruralnog turizma koji možete  iskusiti u njihovom „planinarskom doma“ gdje je moguće prespavati i okrijepiti se, a okrjepa nam je dobro došla obzirom da smo na usponu zbog vrućine popili svu vodu koju smo imali. Sa Rujna više ne vidite more, ali ukoliko dobro pogledate, vidjet ćete u daljini specifičan veliki monolit pod imenom Stapina, a u blizini je i Vaganski vrh sa svojih 1757m visine, koji je ujedno i najviši vrh Velebita. Spust sa Rujna je priča za sebe. Ovdje zaista treba pripaziti jer se mogu na asfaltnom dijelu postići vrtoglave brzine, a cesta sa stijenama na jednoj strani i bezdanom na drugoj ne oprašta. Osjećaj pri spustu je kao da slijećete hidroavionom na more. U svakom slučaju pamet u glavu, a ruke na kočnice jer će tu brzinomjer sa lakoćom prikazivati brzine veće od 70km/h. Osim vidikovca, zanimljivost na ovoj cesti je i oznaka za „Mirila“. Radi se o posmrtnom znamenju nalik na grobove. Prigorci koji su živjeli uz more često su imali i kuće u planini koje su zvali ljetnim stanovima, gdje su uzgajali poljoprivredne kulture i odlazili sa blagom, a boravili su u tim stanovima i dio godine. Ako bi prilikom boravka u ljetnim stanovima nekog zadesila smrt, pokojnika bi trebalo prebaciti u nizinu. Bio je to mukotrpan posao koji bi pao na leđa rodbine i susjeda. Nošenje bi se radilo na smjenu, a na posebno uređenim mjestima bi se odlagalo pokojnika i odmaralo. Tu bi mu se kod glave i nogu stavljao kamen i na taj način bi se uzimala mjera, pa od tuda i naziv Mirila. Kasnije bi se na tim mjestima upisivali podaci kao što su ime i datum rođenja i smrti. U ranijim fazama dok je još vladala nepismenost klesali bi se različiti simboli. Običaj se zadržao do pedesetih godina prošlog stoljeća, a nestao je sa izumiranjem nomadskog načina života.  

Treći dan - Krupa i Zrmanja

Obzirom da smo u prva dva dana naslagali dosta visinskih metara, htjeli smo jednu lakšu vožnju sa manje visinske razlika, ali nije baš u potpunosti tako ispalo. Autom smo se doveli u blizinu Kule Klisina i parkirali na mjestu gdje završavaju sve kajak i rafting ture na Zrmanji. Krenuli smo uzvodno gledajući, lijevom stranom Zrmanje uskom asfaltnom cestom polako se uspinjući. Ubrzo se odvajamo od kanjona Zrmanje i krećemo prema obližnjim kućama. Tu završava asfalt i počinje makadam, a ja imam osjećaj kao da ćemo nekome ući u dvorište. Prolaz ipak postoji i zadnje kuće ostaju u daljini dok još samo bura nosi lavež seoskih pasa za nama. Nema visoke vegetacije, pa se ubrzo otvara i pogled na sve strane. Bacamo za sad zadnji pogled na smaragdno zelene vode Zrmanje, a staza nas vodi u smjeru Velebita. Krenuli smo skoro sa razine mora i polako se uzdižemo do nekih 400m/nv. Vrijeme nam na ovom usponu prolazi u povremenoj borbi sa burom i impresivnim pejzažom. Uz ovakav vjetar, naravno da ovdje preživljava samo nisko raslinje. Makadamom dolazimo do mjesta Golubić, a od tuda nastavljamo interesantnom uskom asfaltnom cestom prema samostanu na Krupi.

Cesta je asfaltirana, ali prometa gotovo da uopće nema. Uskoro dolazimo i do uređenog vidikovca uz cestu koji je ujedno i najviša točka rute. Pogled je impozantan i pada na veliki kanjon koji završava na Krupi. Zadržavamo se nekoliko minuta uživajući u pogledu, a onda jurnjava nizbrdo sve do samostana na Krupi i starog mosta. Ovdje je zaista lijepo, sve je uređeno, a trava zelena i kratko ošišana kao na nogometnom igralištu. Zastajemo i ponovno uživamo u prirodnim ljepotama pomiješanim sa ljudskim djelovanjem, ali ovaj put u pozitivnom smislu. Prelazimo most i dalje asfaltnom cestom, koja je opet posve naša, uspinjemo se na plato između kanjona Krupe i Zrmanje, pa dalje prema Kaštel Žegarskom. Nakon dvadesetak kilometara od početka vožnje evo nas ponovno na most, ali ovaj put prelazimo Zrmanju. Prolazimo Kaštel Žegarski i izlazimo na cestu za koju je netko imao velike ambicije. Prometa i dalje nema, ali sad je cesta velika poput autoputa i ravna. Vozimo se par kilometara, pa u trenutku kad se počinje uspinjati i skretati dalje od kanjona Zrmanje, mi se odvajamo desno na makadam i polako se približavamo Zrmanji i početnoj točki rute. Pred kraj ponovno izlazimo na usku asfaltnu cestu i prolazimo par zaseoka, ali se i mimoilazimo sa kravama koje se vraćaju sa ispaše. Lijepo je ovako vidjeti da još uvijek ima blaga, ljudi koji žive tradicionalnim načinom i koje nije zahvatila industrijalizacija mliječnih giganata. Još prelazak preko željeznog mosta i evo nas na okrijepi u kafiću u blizini kojeg smo ostavili auto. Ovdje je Zrmanja široka i pitoma, pa osvježenje od ljetnih vrućina možete potražiti u njenim zelenim vodama, a uz malo sreće ako pronađete pravo mjesto možete uživati i u prirodnoj hidro masaži. Bio je ovo još jedan zaista odlično iskorišten produženi vikend!

Odlično iskorišten vikend!

Karta

Vezane rute

Stazama istarskih kažuna i vojnih utvrda

Autor: Dario Rocco | Datum: 02. 03. 2017.

Jedan vozač, ista staza i dva bicikla

Autor: Dario Rocco | Datum: 23. 07. 2015.
Naš stalan i vjeran suradnik Dario Rocco uputio se na zanimljivu turu po najstrmijim usponima, a paralelno je odradio i test elektro i cross-country bicikla.

Poreč i bakalar na bijelo

Autor: Biker | Datum: 17. 06. 2015.
Dario Rocco donosi nam još jedan odličan putopis. Ovoga je puta boravio u Istri gdje je spojio obiteljsko druženje i svoju ljubav prema biciklima i kako on to kaže svoje...