VELIKE PRIPREME – ZA VELIKE PLANOVE
Nakon nekoliko različitih prijedloga, a bilo ih je stvarno zanimljivih, odluka je pala da se ide u Moslavinu. Meni se prijedlog posebno svidio jer osim što nije daleko od Zagreba, to je jedna od regija gdje još nisam bio sa biciklom, pa sam objeručke prihvatio ideju i podržao je sa zadovoljstvom. Sama ideja gdje da vozimo potekla je od naših domaćina Inge i Zdenka, ali krenimo redom.
AMFORA KAO BAZA
Nakon okupljanja nas koji dolazimo iz Zagreba i preraspodijele po autima krećemo autoputom za Ivanić Grad. Mjesto okupljanja je Caffe bar Amfora u Novoselcu. Tu nas čeka lokalna ekipa vozača koji će nam se pridružiti, a ujedno će biti i naši vodiči po Moslavačkim brjegovima. Često idem u ovakve pohode sam, pa istražujem teren i to naravno ima svoje draži, ali ovako se mogu opustiti i u potpunosti uživati u vožnji, a da pritom ne marim za navigaciju. Najbolje od svega je što sam siguran da ću na taj način vidjeti sve lokalne znamenitosti i zanimljivosti pojedinog lokaliteta. Nakon ispijanja prijateljske kavice i međusobnog upoznavanja, nastavljamo još par kilometara automobilima kako bi se približili što više onim najinteresantnijim dijelovima staze, kako bi stigli što više toga obići.
BLAGA MOSLOVAČKA GORA – BAŠ I NE
Vozimo se prema lovačkom domu u mjestu Selišće od kuda ćemo krenuti dalje biciklima. Razmišljam si kako ovo vjerojatno i neće biti jako teška tura jer nekako si mislim da je tu sve više manje ravno. Ne očekujem ni neke tehničke dionice, međutim dobrano sam se prevario... biti će tu i tehničkih dijelova i zvjezdanih uspona.
KRVAVI HRAST
Krenuli smo asfaltnom cestom prema šumi. Vozimo se u koloni i tek sad uviđam da nas se stvarno okupio lijep dvocifreni broj biciklista. Ubrzo silazimo sa asfalta i kotači vrte prve zemljane kilometre Moslavine. Suho je i to je dobro, a obzirom na zemljanu podlogu, drago mi je da je tako. Nakon nekoliko stotina metara evo i prvih tehničkih detalja koji nisu za sve bili vozljivi, barem ne na biciklima. Zabava počinje. Prolazimo kroz lokalitete pod imenom Vidrenjska kosa i Grabovečka kosa i dolazimo do većeg križanja puteva imena Krvavi hrast. Ovdje se putevi doslovce odvajaju u svim smjerovima, a meni je drago da su tu naši domaćini koji će izabrati onaj pravi. Kasnije ću uvidjeti da su svi pravi!
JELENGRAD
Staze su zanimljive sa čestim izmjenama uspona i silazaka koji i nisu baš tako blagi kako sam očekivao. Svuda oko nas je šuma, velika i prozračna, a osim ovih zemljanih puteva trenutno nema drugih znakova civilizacije. Odjednom nailazimo na velike ruševne zidine Jelengrada. Moram priznati da me taj povijesni lokalitet ugodno iznenadio. Nisam očekivao ovakvu građevinu usred ove šumetine. Prema podacima koje sam pronašao sagrađen je u drugoj polovici 13. stoljeća. Nakon pada u ruke turske vojske, više nije obnavljan, pa tako i danas stoji usamljen usred šume opirući se zubu vremena i pričajući neku svoju priču iz drugih vremena. Nakon predaha unutar zidina, nastavljamo dalje spustom prema Jelenčici. Ovaj dio zahtijeva viši stupanja tehničkog znanja. To je uzak i zavojit zemljani putić velike strmine. Suho je i gume imaju dobar grip, pa uživam u ovom spustu. Nakon spusta slijedi ravnija dionica širokog makadam koja nas zaobilazno vraća na križanje puteva Krvavi hrast.
«MJESEC» I SVE ZVIJEZDE
Nastavljamo sad drugim makadamom koji je dosta brz i ne vijuga toliko, a nakon jednog manjeg uspona izlazimo na greben i od tuda slijedi kratak spust, pa uspon na proplanak pod imenom Mjesec. Prije ovog spusta koji prethodi usponu, svi se okupljamo i nećkamo koji će prvi krenuti. Odavde uspon izgleda okomit kao da doslovce vodi na mjesec. Od naših domaćina saznajemo da je to nagib od respektabilnih 26% uspona kombinirane podloge zemlje i nešto kamenja. Prava poslastica za one koji vole ovakve izazove, a moram priznati da i sam spadam u tu skupinu. Puštam kočnice i jurim nizbrdo kako bi dobio što veći zalet i maksimalno iskoristio moment spusta prije ove strmine. Strmina uspona me brzo zaustavlja, pa prebacujem u nižu brzinu i tako sve do trenutka kad više nemam što prebaciti. Sad treba vrtiti i ne izgubiti moment jer je strmina takva da će biti nemoguće sa nje ponovno krenuti ako se stane. Uspon i nije bas kratak, a kisika u krvi sve manje. Osjećam kako cijedim zadnje atome snage kako bi na biciklu izvukao ovaj uspon koji sad već i popušta polako. Usput si razmišljam gdje su otišla vremena kad sam na prednjem pogonu imao tri zupčanika jer bi mi sad još koja brzina bas dobro došla. Ono što je sigurno je da više nisam siguran zove li se ovaj proplanak Mjesec jer je put do njega strm kao da vodi na Mjesec pa, dok dođete do njega, ne samo da vidite mjesec već i sve zvijezde od iscrpljenosti.
PARTIZANSKI SPOMENIK – PODGARIĆ
Izlazimo iz šume i ulazimo u Podgarić. Tu se nalazi spomenik Revolucije. Zaista impresivno zdanje, djeluje čak malo vanzemaljski. Dominira sa proplanka od kuda puca pogled na okolne šume, planine i jedno jezero. Dan je lijep, uživamo u pogledu i sendvič pauzi. Od tuda smo nastavili do Markovog izvora gdje smo obnovili zalihe izvorskom vodom, pa dalje 18% usponom do jednog od najstarijih utvrđenih srednjovjekovnih gradova. Do njega vodi asfalt. Ponovno se vraćamo u šumu i uzdižemo se na najviši vrh Moslovačke gore. Humak sa svojih 489 metara nadmorske visine. Visina vrha možda i nije nešto, ali je zato put do njega poseban, a to je ono što je važno.
POVRATAK I KOŠUTE
Dan se polako bliži kraju, a želja za avanturom ustupa svoje mjesto osjetilima okusa, pa se po našim glavama već roje misli što ćemo pojesti kako bi se nagradili. Zdenko, jedan od naših domaćina, nam je tokom ture rekao da pripazimo na jelene koji su ovdje česti gosti i vole pretrčavati ove puteve. Makar sam se potajno nadao da ćemo ih vidjeti, nisam vjerovao da će se to stvarno i dogoditi jer nas je velika grupa, a samim time smo i dosta bučni. Međutim, na povratku nam se sreća osmjehnula i skupina košuta presjekla nam je put na jednom od spusteva. Savršen prizor i doživljaj za završetak još jednog prekrasnog izleta.
Photo: Dario Rocco