PROLOG
Kasni je datum osmog mjeseca. Pet je sati ujutro. Dan se još ne nazire. Suho je i prohladno, pa vozim sa navlačnim rukavima na rukama. Na rivi sam u Novom Vinodolskom. Mjesečina obasjava morsku površinu, a u okolici nema žive duše. GPS je na volanu, a nekoliko karata i kompas u ruksaku jer je u planu istraživanje zaleđa od Novog Vinodolskog, pa sve do iza Jadranova. Taj dio posebno mi je privlačan radi blizine mora, od kojeg se u roku od sat – dva biciklom moguće uzdići i iznad 1000 m nadmorske visine te iz potpuno urbane i pitome sredine turističkih destinacija, naći u potpunoj divljini Gorskog kotara.
VINODOL
Početak od kružnog toka u Novom Vinodolskom mi je poznat, pa se tu ne zadržavam. Vozim uz Ričinu, malu rječicu. Razlika u visini na ovih prvih nekoliko kilometara je mala, a podloga asfaltna, pa je i brzina nešto veća. Uskoro dolazim na prvih nekoliko zavoja koji me počinju postepeno uzdizati. Prolazim Sveti Vid i nastavljam dalje prema Bribiru. More se ne vidi jer me put vodi između dva visoka grebena koji se protežu paralelno sa obalom.
GRIŽANE I ČEŠKA BRDSKA TRKAČICA
RUTA 1.0
Jutarnje zrake sunca polako ispiru noćne sjene i obasjavaju kamene litice. Kad sam kod kuće istraživao različite karte uvidio sam da ima više različitih puteva koji vode na greben meni sa desna, ali sad ovako na terenu visoke stijene izgledaju gotovo neprobojne. Znam da bi koji kilometar od Grižana trebala voditi nekakva brdska cestica, pa odlučujem napraviti kratku stanku i u centru Grižana na klupici u miru promotriti papirnatu kartu. Karta je nekakav oblik topografske i turističke karte, a zamjerka je jedino što nisu napisali u kojem je mjerilu. Dok tako promatram kartu prilazi mi djevojka sa velikim osmjehom, jako je sretna što me vidi. U ruci drži također nekakvu kartu. Opremljena je minimalističkom opremom za brdsko trčanje i odmah mi je jasno zašto se veseli. Trenutno smo ona i ja jedini budni stanovnici Grižina, a k tome i ja imam kartuJ Pokušava shvatiti gdje je točno. Pokazujem joj na svojoj karti jer je njezina iz turističke zajednice vrlo štura bez ikakvih topografskih detalja pa je orijentacija na takvoj karti praktički nemoguća. Zapravo ta karta je više za planiranje neke rute od doma nego za samo snalaženje na terenu. Ucrtane su samo različite planinarske rute i staze. Engleski joj baš ne ide, ali zato nam kombinacija češko-hrvatskim ide začuđujuće dobro, pa se sporazumijevamo bez problema. Nakon što smo ustanovili gdje se točno nalazimo pitam ju kamo je naumila, a moram priznati da me odgovor iznenadio kad mi je prstom na karti pokazala kakav krug planira istrčati. Telefonom slika moju kartu, što je dobro jer znači da će nositi telefon sa sobom. Ispitujem ju jesu li joj baterije pune i je li ponijela dovoljno vode. Želimo sreću jedno drugom i pozdravljamo se te svatko nastavlja svojim putem. Ona planinarskim putem iz Grižana direktno napada ove strme litice, a ja nastavljam svoj put duž grebena asfaltom.
TRIBALJ I GRADINA U DRIVENIKU
Nakon Grižana kod skretanja za mali zaseok Kostelj, nalazi se jedna od brdskih cesta koje nisu šire od poprečno postavljenog bicikla i ona vodi na greben. Izgleda interesantno, ali se ja i dalje držim zacrtanog plana, pa nastavljam dalje prema jezeru kod Triblja. Tu gubim nešto na visini i spuštam se do samog Tribaljskog jezera na kojem bezbrižno plivaju patkice, a nekolicina ribiča pažljivo promatra vrhove svojih štapova. Iza jezera nalazi se strmi brežuljak na čijem je vrhu smještena crkva i utvrda. Utvrda je rijetko dobro sačuvan kaštel Frankopana.
USPON
Konačno dolazim do Malog Dola od kuda starom cestom planiram uspon preko grebena. Dosadašnji dio rute bio je urban sa mnogo zaseoka i malih mjesta, a prvi kilometri uspona nagovještavaju potpunu promjenu. Cesta se penje ravno, konstantnim nagibom i potpuno je ne prometna. Na početnom dijelu dosta je široka, pa me čudi da se ne koristi, ali ubrzo uviđam razlog. Kod starog velikog bunkera uz rub ceste završava asfalt. Silne padaline i vodene bujice učinile su svoje. Obzirom da vozim terenski bicikl nemam problema pa vješto izbjegavam vododerine koje su na pojedinim mjestima dublje i od pola metra. Uzdižem se brzo i na prvom povratnom zavoju otvara se prekrasan vidik na Vinodolski kanal i otok Krk, a u daljini se vidi i Učka.
NA GREBENU
Vozim se u solidnom ritmu i pritom uživam u pogledu, ovdje sam na dosta otvorenom djelu, pa mi ništa ne zaklanja vidik. Visinski metri se brzo skupljaju. Ova dionica mi je interesantna ne samo radi prekrasnog krajolika, već i radi specifičnosti ove ceste koja ima jednu povratnu serpentinu na četiri kilometra udaljenosti prilikom koje se akumulira više od dvjesto visinskih metara. Dok se tako penjem razmišljam o susretu sa mladom češkom trkačicom i pitam se je li uspjela pronaći svoj put. Često se šalimo na račun stranih gostiju koji dolaze na našu obalu, ali se ne zadovoljavaju samo sa izležavanjem na suncu, već traže i dodatne sadržaje, pa tako odlaze i u planine. Obzirom da su naše planine u neposrednoj blizini mora znaju iznenaditi izletnike, osim svojom ljepotom, i svojom surovošću te naglim promjenama klime. Područja divljine su dosta velika i kad se jednom zađe u unutrašnjost i izgube glavni orijentiri kao što je primjerice obala, čovjek se lako izgubi. Kad se tome dodaju i potpuno ne označeni ili slabo označeni putevi i staze te karte turističkih zajednica koje često više liče na neke dječje slikovnice, dobivaju se kvalitetni uvjeti za jedno solidno lutanje bespućima koje za svu sreću u većini slučajeva pretvara samo u jednu napetu avanturu. Na žalost ishod nije uvijek i sretan. Možda bi naše turističke zajednice mogle ponuditi kvalitetne i detaljnije karte zajedno sa uputama o obaveznoj opremi i sigurnom ponašanju u planinama te mogućim opasnostima na pojedinom području kao i u konačnici vođene ture sa iskusnim vodičima. Možda bi takva djelovanja mogla produžiti malčice i turističku sezonu.
ASFALTNOM CESTOM U DIVLJINU
Sa dolaskom na greben naglo mi se rasplinjavaju razmišljanja o našoj turističkoj problematici i pažnju preusmjeravam na makadam koji se postupno zaravnava. Izlazim ponovno na asfaltnu cestu. Sad sam već na 550 metara nadmorske visine na cesti koja spaja Hreljin sa Fužinama. Na njoj se zadržavam jedan kilometar i onda ponovno skrećem desno na vrlo usku asfaltnu cestu. Iza grebena sam i nakon malog uskog mostića iznad željezničke pruge i dalje asfaltom, ulazim u potpunu divljinu. Cesta je u dobrom stanju i vijuga kroz šumu poput zmije povremeno izlazeći na predivne proplanke. Potpuno sam sâm sa svojim mislima. Nigdje žive duše. Gledam u dubinu šume i njezinu mističnost, a pogled mi se gubi u beskrajnom carstvu šume. Razmišljam koje me sad sve oči promatraju iz ovog carstva, a ja ne vidim ni jedne, ali znam da su tu, tragova života ima na svakom koraku. Izmjenjuju se osjećaji sreće i slobode sa osjećajima neizvjesnosti koje donosi svaki novi zavoj sa znatiželjom što je iza.
VIDIKOVAC
Nailazim na putokaz za vidikovac u trenutku kad se cesta račva. U međuvremenu sam postepeno dosegao visinu od blizu 800 metara i sve je više otvorenih predjela. Toliko je lijepo da ni ne primjećujem kako u nogama već imam oko četrdesetak kilometara većinom uspona. Putem se otvaraju različite varijante, pa i one terenske, ali za sad odlučujem ostati na ovom uskom komadu asfalta jer je i onako svuda oko mene potpuna divljina. Put me dovodi u neposrednu blizinu uređenog vidikovca po imenu «Mahavica». Vidikovac se nalazi na samom grebenu tik do litici na visini od 781 m nadmorske visine. Ovo je definitivno jedan od ljepših vidikovaca na kojima sam bio. Pogled puca na sve strane. Kako je bura raspuhala zrak, pogled seže u daljinu od Učke, pa do Velebita, a prema jugu i jugozapada rasprostire se po Rabu, Krku i Cresu. Uživam u vidicima na sve strane, malo mi je žao što nije nitko sa mnom ovaj put, pa da podijelimo radost viđenog. Punim se ovom ljepotom duže vrijeme, pa tako dolazi i trenutak za nastavak putovanja.
KRIŽANJE I
Nastavljam dalje prema najvišoj točki rute na 827m nadmorske visine i nailazim na prvo malo kompliciranije križanje. Ima nekoliko varijanti, a odlučujem se za ovu koja ide dalje asfaltnom cesticom. U nekom trenutku ću se vratiti i ispitati ove druge varijante, pa se i dalje držim svoje rute, a i pogled u nizinu na veliko plavetnilo me sve više privlači...
NJEMAC, MAĐAR I KRIŽANJE II
Počinje spust. Toplo je i uživam u zasluženom odmoru pri brzini od pedesetak kilometara na sat i uvjeren sam kako ću se uskoro sa lakoćom naći na cesti sa koje sam i krenuo, ali slijedi iznenađenje. Nailazim na križanje sa pet mogućih varijanti računajući i ovu od kuda sam i sam došao. Pomalo je zbunjujuće. Sve su male asfaltne cestice osim jednog makadama sa oznakom za vidikovac Slipica, ali za njega znam da je dosta daleko odavde. Vadim sve karte, proučavam GPS, pokušavam na karti na kojoj je označeno «T» križanje ustanoviti koje ceste na terenu odgovaraju ovima na karti... Ne želim sad nepotrebno produžiti vožnju u cjelodnevnu jer je dan i suviše lijep da ga se dio ne iskoristi u moru. U tom trenutku događa se interesantan obrat. Iz jednog od smjerova pojavljuje se stranac na motoru sa bisagama. Nijemac je, zastaje usred križanja, gasi motor i zbunjeno bulji u svoji GPS na volanu i kartu smještenu na rezervoaru motora. Nekoliko sekundi kasnije čuje se brujanje automobilskog motora koji se muči u prvoj brzini tjerajući pretovaren automobil mađarskih registarskih tablica po strmoj uzbrdici. Zaustavlja se u križanju. Spušta se suvozačev prozor iza kojeg je onaj uplašen i osuđujući pogled kakav supruge znaju imati u onim situacijama: «vidiš, rekla sam ti da je ovo loša ideja...». Na stražnjoj klupi među stvarima je dvoje djece zamućenog pogleda sa izrazom mučnine na licima najvjerojatnije radi zavojite ceste. Malo sam zatečen jer već duže vrijeme nisam vidio žive duše, a sad smo se svi skupili u ovom interesantnom križanju. Vozač se obraća Nijemcu i meni na engleskom i ljubazno moli ako ga možemo usmjeriti na autoput. Kaže da ga je GPS uputio ovim putem, ali da je sad zbunjen. Razmišljam u sebi, ok za ovog tipa na motoru, vidi se da je neki putnik avanturist i da istražuje alternativne pravce, ali za Mađara si mislim, stari moji ti si gadno zabrazdio. Svi troje ustanovljujemo tko je od kuda došao i kamo koja cesta vodi. Ispostavlja se na kraju da se motorist vratio jer je asfalt na njegovom putu naprasno prerastao u kako kaže grbavi makadam. Nakon kraćeg konzilija svi troje krećemo prema Kostelju. Mađar se na radost supruge i djece, nakon obraćanja svojoj auto navigaciji pogrdnim rječnikom, vraća istim putem kojim je došao, a ja nastavljam svoju rutu kako sam i prvotno planirao.
POVRATNI ZAVOJI ILI TI SERPENTINE
Slijedi konačni spust na izuzetno uskoj zavojitoj cesti sa prekrasnim pogledom. Zastajem na prvim zavojima pri izlasku iz šumovitog dijela i promatram cestu kako vijuga prema nizini u nizu serpentina. Sad mi je jasna ona patnja u očima mađarske familije koja ju je morala savladavati dva puta. Dok se tako spuštam i uživam u nizbrdici koja me svakim prijeđenim metrom približava cesti za Grižane i moru, a time i kraju današnje rute, kopka me znatiželja kako izgleda nastavak onog grbavog makadama o kojem je pričao Nijemac...
Tekst: Dario Rocco
Foto: Dario Rocco
za GPS trag pošaljite upit na mail