www.rog-joma.hr
buy.garmin.com
objavio:
27. Listopada 2019.

Orijentacija kao sport

Orijentacija kao sport

Ako negdje naletite na riječ “orijentacija”, velika je vjerojatnost da je nećete odmah povezati sa sportom, već s nekim drugim aspektima života. U najboljem slučaju štreberi među vama će je povezati s nekakvim ekspedicijama, avanturama ili malo manje konvencionalnim planinarenjem, no orijentacijski sport...?

S obzirom na to da čitate ovaj članak, a uz to pretpostavljamo da imate imalo volje te želje za avanturom (sumnjamo da biste ovo čitali da nemate) – imate šansu probati i zaljubiti se u jednu od disciplina ove prekrasne obitelji sportova.

Prije skakutanja po granama logično je da počnemo od korijena. Zašto orijentacija? Što se podrazumijeva pod orijentacijskim sportom? I kako je pobogu sve to nastalo?6kartakompas.jpg (88 KB)

Orijentacija, kako je od milja zovemo, datira iz 1886. godine, potječe iz Švedske, a sam termin znači “prelaženje nepoznatog terena uz pomoć karte i kompasa”. Već sama definicija termina nam otkriva i formu te cilj orijentacijskog sporta – tko će najbrže i najtočnije proći neki nepoznati teren, uz vlastite vještine čitanja karte, služenja kompasom (i samo kompasom, bez gadgeta) te snalaženja u prirodi. Reklo bi se da su te vještine od životne važnosti na velikim otvorenim prostorima kao što je Skandinavija, na primjer za jednog vojnika. Tako je sve i počelo, kao vještina koju su uvježbavali švedski vojnici.  Kako je kompetitivnost i uspoređivanje u ljudskoj prirodi, ubrzo su vojnici htjeli dokazati koji među njima je najveći orijentacijski “baja”, a nedugo nakon toga su se natjecanja počela održavati i za civile. Prvo takvo civilno natjecanje održano je 1897. godine u susjednoj (ne nama, Šveđanima) Norveškoj. I tako je proklijalo orijentacijsko trčanje – stablo orijentacijskih sportova.7mistika.jpg (76 KB)

U ovom članku smo si uzeli za zadatak da vas upoznamo s konceptom te nekim pravilima najstarije discipline orijentacijskih sportova - orijentacijskog trčanja (u međunarodnoj orijentacijskoj zajednici se ta disciplina još naziva i “foot orienteering” ili skraćeno “foot-O”). 

Za razliku od klasičnog ili trail trčanja, kod orijentacijskog trčanja ne postoji u prirodi postavljena staza, nego se postavljaju kontrolne točke koje je potrebno obići po zadanom redoslijedu. Same točke sa zadanim redoslijedom prolaska su ucrtane u posebne, vrlo detaljne topografske karte, i međusobno su povezane ravnom crtom, koja predstavlja idealnu putanju. 8luka.jpg (162 KB)Znakovito je da se u engleskom jeziku za tu putanju kaže “as the crow flies”, tj. “kako vrana leti” – udaljenost se gleda po zračnoj liniji, a takva putanja za brzi prolaz na terenu uopće ne mora biti idealna, baš naprotiv! Za test orijentacijskih sposobnosti dobro je da postoji više varijanti prelaska s jedne kontrolne točke na drugu (ili kako se to naziva – dionica), a pravi orijentacist će odrediti sebi idealnu putanju u punom trku na posve nepoznatom terenu služeći se samo kartom. Ili će to barem pokušati. :) Ono što čini natjecanje fer i posebno zanimljivim svakom natjecatelju je činjenica da se karta dobiva tek prilikom starta, a u područje u kojem će se održati natjecanje je zabranjeno za trening nekoliko mjeseci prije same utrke. S obzirom na to da nema postavljene staze, imate potpuno odriješene ruke, tj. noge što se tiče izbora kretanja, što daje jednu posebnu draž avanturi i slobodi. Također, vrlo je vjerojatno da ćete prolaziti dijelovima terena na koje vam inače ne bi ni palo na pamet zaći, budući da mogu biti vrlo udaljeni od staza i puteva. A može biti i da se postavljač staze zaigrao pa vas je namjerno poslao da gacate po nekom mističnom potočiću.2zastavica.jpg (171 KB)

Kako biste na terenu znali da ste na poziciji kontrolne točke,  postavljaju se standardne orijentacijske zastavice, a da obilazak iste ne bi ostao samo na natjecateljevoj riječi i poštenju (što zna biti škakljivo kada su natjecanja u pitanju) uz zastavicu je namješten i uređaj za “cvikanje”, tj. potvrđivanje obilaska kontrole. Nekada se za to koristio perforator s jedinstvenim rasporedom iglica za svaku kontrolu, s kojim je natjecatelj bušio ili “cvikao” vlastiti evidencijski karton – kao što je sada slučaj na trail i treking utrkama. Razvojem tehnologije napredovala je i orijentacija, tako da se sada na kontrolama koriste isprogramirane stanice, a natjecatelji trče s posebnim čipom na prstu na čiju se memoriju bilježi redoslijed i točno vrijeme obilaska kontrola. Kako bi se na natjecanju spriječilo međusobno praćenje, natjecatelji kreću svaki za sebe s određenim vremenskim razmakom.3rukakompas.jpg (100 KB) Već smo spomenuli da po izlasku iz startnog koridora, dok start već odbrojava prve sekunde natjecatelj uzima kartu koju do sada nije vidio i tada počinje zabava. Ako je natjecatelj obišao sve svoje kontrole  zadanom redoslijedu, po ulasku u cilj preostaje mu samo očitati svoj čip kod organizatora i trenutno dobiva potvrdu uspješnosti ili neuspješnosti prolaska staze, te svoje rezultate. No, ni tada ne mora sve biti gotovo. Po završetku utrke ili treninga običaj je da orijentacisti naprave analizu svojeg kretanja. Analiza podrazumijeva ucrtavanje prijeđene putanje na kartu po sjećanju olovkom, ili softverski pomoću GPS zapisa kretanja ako trkač koristi GPS za praćenje. Draž ovoj aktivnosti daje obavezno komentiranje varijanti izbora kretanja te prolazna vremena s prijateljima ili suparnicima, što je korisno za učenje orijentacijskih vještina, a usput je i dobra prigoda za hvalisanje i osvajanje (ili gubljenje) oklada. Ovaj dio zna biti jednako zabavan ili čak zabavniji od samog trčanja, pogotovo kad vam se tek u procesu analize počinju slagati dijelovi slagalice - gdje sam ja zapravo bio?4podmladak.jpg (153 KB)

Još jedna divna strana ovog sporta je njegova pristupačnost različitim dobnim skupinama. Na orijentacijske događaje dolaze cijele obitelji i to nekoliko generacija. Za najmlađe se organiziraju dječje utrke na kojima čak i djeca koja su tek prohodala u pratnji roditelja prolaze zanimljive kratke stazice i traže svoje kontrole. Natjecateljske se kategorije dijele u dobne skupine, počinju već s dječacima i djevojčicama do 10 godina, dok kod najiskusnije populacije postoje kategorije natjecatelja i od 85 godina starosti naviše. S obzirom na to da je za orijentacijsko trčanje vještina orijentiranja podjednako bitna, ako ne i bitnija od fizičke spreme, dolazimo do toga da se ovo “trčanje” u orijentacijskom trčanju može uzeti s rezervom. Staze su svojom duljinom (i zahtjevnošću terena) prilagođene pojedinim dobnim kategorijama. Kada se sve navedeno uzme u obzir, jasno je da u orijentaciji mogu uživati apsolutno svi.

Toliko za kratak uvod u orijentacijski sport, a ako vas je ovo zainteresiralo i htjeli biste naučiti više ili probati sami za sebe, možete se javiti u neki od postojećih orijentacijskih klubova.

Tekst: Luka Filetin

Orijentacijski klub Kapela

Na vrh