Ne sjećam se više jel nas na utrku namamio slobodan vikend, prelijepa priroda, ugodna planinska temperatura, ćevapi i vlašićki sir ili bosanski humor. Nije ni važno. Našli smo se tamo i od samog početka oduševili. Nije to onaj Vlašić od prije 30-ak godina, ostao u sjećanju kao malo skijalište sa par socijalističkih hotela. Načičkao se od tada sa prekrasnim drvenim kolibama sa kosim krovovima, borovi su se još više izdužili prema nebu, a sve zeleno, zazelenilo se još više.
PUTEVIMA SIRA
S obzirom da je utrka bila u nedjelju, subotu smo odlučili istražiti gdje smo. Tek toliko da razvrtimo noge od puta, ali čuvajući se za sutra. Bez GPX traga, karte, plana, ideje, samo smo krenuli za tablom: "Put sira". Kako je rasla visinska, pogled je sve više pucao, a naša fascinacija zelenilom i prirodom, poput droge tjerala nas u vis po još. Tako nekako stigli mi skroz do skoro 2000 m visokog vrha. Nije da gotovo svaki vikend nismo negdje i u nekoj lijepoj prirodi, ali je vožnja po visoravnima i brežuljcima koja je uslijedila bila gotovo hipnotička jer se nismo gasili sa: "Kako je ovo lijepo!!!"
Kao da je netko spojio švicarske pašnjake, alpske stjenovite vrhove i travnate single trailove Madeire u jedno. Plus tome dodao biljke iz Avatara. I još brdo ovaca i pastira iz kakvog biblijskog filma. Sve u svemu, ludilo!
Odužila se ta naša hipnoza na preko 30 kilometara. I dobro da je, jer je nedjelja unatoč najavljenom suncu malo zabrijala. 
...U PLANINE JER TAMO NE(i)MA ZIME
Nedjelja se probudila zavijena u oblake. A zatim nas probala demoralizirati i pljuskom. Do 10 h se srećom primirila, da bi nas uoči samog starta opet fino okupala. Na poziv na startnu liniju svi smo se pravili gluhi čučeći ispod najbližeg krova... Bez obzira na uvjete, startalo nas je preko 180. U šuškavcima, kratkim rukavima, džemperima i bez... Po naglasku, rekla bih da nas je bilo iz bliže okolice sa svih strana svijeta. Ovisno o fizičkoj formi, toleranciji na kišu za vratom i blato all over, te procjeni potrošenih kalorija na utrci, birali smo između male, srednje ili velike staze, nazvane prema veličini porcija poznatih travničkih ćevapa. 
Stazu je u odnosu na subotu dodatno zapaprila priroda. Zahladilo, namočilo, zablatilo te zamaglilo. Ovo zadnje iskusili su gotovo svi natjecatelji vozeći se po vršnom dijelu poput gusaka u magli. "Halooo! Jeste li vi na stazi?" "Ne, ovdje sam samo ja i moje ovceee!!" 
Na ne tako davnu prošlost i ono ružno zaostalo iz tog doba, podsjetio nas je i dio staze strogo ograđen koridorom za prolaz i tablama: PAZI MINE! Do cilja u Babanovcu, spuštali smo se niz skijašku stazu Markovac. I bez kiše, odlikuju je dvije zahtjevne strmine, a ovako namočena i klizava, mnoge je pješice prošetala do dolje.
ĆEVAPI I LOVORIKE
U cilju, blato na licima, osmijesi na biciklima! U pernatim jaknama, uz grah i ćevape, te neizostavne lovačke priče, došao red i na proglašenje najbržih. Unikatnim drvenim medaljama, cvijećem, izdašnim novčanim iznosima te nagradama sponzora nagrađena je najbrža trojka na svakoj stazi, a pobjednici na kratkoj (26 km/850 mnv)) bili su Mirza Muftić (M35), Anotnio Gulišija (M35+), te Tanja Čondrić (Ž), na srednjoj (39 km/1200 mnv) Stefan Bajčeta (M35), Nikola Svilan (M35+) te Tea Đurek (Ž) i na najdužoj (50 km/1700 mnv) Roko Pavlinušić (M35), Marko Ljevar (M35+), te Lejla Tanović (Ž).
Organizator je izrazio želju da ovaj događaj postane tradicionalan. Sudeći prema prvom izdanju XCM Vlašić utrke, odazivu sudionika i dojmovima sudionika, već je postao... Mi smo kolibu za nagodinu već rezervirali. 
p.s. Vlašićki sir je božanstven. I kila dođe 2,5 EURA!
Photo: Tea Đurek
